Povijest

Župa Sveti Križ Začretje je kroz minula stoljeća svoga postojanja imala, a i danas ima golemi doprinos u vjerskom, kulturnom, gospodarskom i nacionalnom uzdignuću našeg čovjeka.

U popisu župa zagrebačke biskupije 1334. godine prvi se puta spominje u pisanom, dosad nađenom dokumentu i župna crkva u Svetom Križu Začretju i to pod imenom: “ITEM ECCLESIAE SANCTE CRUCIS PETRI FILII NUZLINI.”

Iz toga slijedi da je starodrevna župa Sveti Križ Začretje već godine 1334. imala crkvu posvećenu sv. Križu, a na posjedu nekog Petra sina Nuzlinova. Nešto pobliže o tome Petru nije zapisano. Datum i godinu gradnje te njenog posvećenja ne znamo, a vjerojatno ne ćemo nikada ni saznati. Velika je vjerojatnost da je ta crkvica postojala već krajem 12. stoljeća, kada je i gotika kao stil gradnje iz Francuske prodrla u naše krajeve, jer se prvotno spominje kao gotska građevina veoma skučena prostora i zemljana poda. Do kraja 16 stoljeća samo se nekoliko puta spominje u sačuvanim spisima. I u samim vizitacijama Zagrebačke biskupije zabilježeni su škrti podaci koji nama sada, u ovom vremenu, nisu baš u potpunosti razumljivi, a ponekad nisu ni toliko zanimljivi.

Sama pak crkva kao građevina tijekom stoljeća se toliko mijenjala da je gotovo izgubila svoj gotski karakter. Od stare gotske građevine sačuvalo nam se kamenje u zidovima jednog dijela sadašnje lađe crkve. U kutu između tornja i zida lađe prema pročelju viri još i danas ostatak gotskog otpornjaka. Sama crkva imaše nekad glavni ulaz sa zapadne strane – gdje je sad glavni oltar, a glavni oltar ispod sadašnjeg kora i taj je dio ujedno i najstariji, negdje iz druge polovice 12. stoljeća.

Župa Sveti Križ Začretje nekada je bila mnogo prostranija nego što je danas. Godine 1639. nabrajaju se u kanonskim vizitacijama slijedeća sela ili “villae parochiales”: SPICHKOVINA, GRATCHINA, ZABOK MIRKOVEZY I BEDEKOVCHINA”.

Osnutkom drugih župa, godine 1653. u Zaboku i 1726. godine u Bedekovčini, opseg župe Sveti Križ Začretje se znatno smanjio. Kako nam je nepoznato vrijeme gradnje i posvećenja crkve u Svetom Križu Začretju isto tako nam je nepoznat i datum utemeljenja Svetog Križa Začretje kao župe. Nije nam poznato ni tko je bio njezin prvi kolator, to jest skrbnik koji je preuzeo brigu za njezine materijalne potrebe. Budući da se nalazila na području imanja krapinskih posjednika, vjerujemo da su i oni bili njezini kolatori ili skrbnici.

Od 16. stoljeća pa sve do polovice 18. stoljeća jedini su joj kolatori bili grofovi Keglevići. Nakon smrti Juraja III. Keglevića, koji je umro negdje početkom godine 1662. njegovi sinovi preuzeše obaveze svoga oca među kojima bijaše i briga za crkvu u Svetom Križu Začretju.

Kad je godine 1662. umro vlasnik dvora u Svetom Križu Začretju Sigismund, kao kolatorica spominje se, u razdoblju od godine 1665. – 1667., njegova kćerka Barbara udana za Stjepana Orehovečkog. Po njezinoj smrti, jer nije imala djece, pripadne dvor u Svetom Križu Začretju, ujedno i kolatorsko pravo na crkvu, sinu njezina strica Petra VII. Keglevića. Godine 1724. naslijedi ga sin mu Ladislav II. Keglević, a njega pak sin Petar VIII. Keglević koji je preminuo 16. listopada 1749. godine.

Udajom udovice Petra VIII. Keglevića, Ane-Marie r. Drašković, za Petra – Troylla Sermagea imanje u Svetom Križu Začretju dolazi u posjed obitelji Sermage, a s njim i kolatorsko pravo.

Raznim ženidbama posjed se rascjepkao i crkva u Svetom Križu Začretju u 19. stoljeću, udajom grofice Henriete Sermagea za pruskog generala grofa Schllipenbacha, dobiva novog skrbnika u osobi Henriete Sermage Schllipenbach. Nakon smrti svoga supruga koji je pokopan na bržuljku Milifar kraj mjesnog groblja, jer je bio protestantske vjere, prodala je Henrieta godine 1818. imanje barunu Janku Vranyczanyju, a ona se odselila u Njemačku.

Iz ovog prikaza vidljivo je da su se često mijenjali vlasnici posjeda u Svetom Križu Začretju, a time i skrbnici za materijalno dobro crkve. Sama crkva je doživljavala razna dograđivanja i pregrađivanja koja nam nisu ostala nigdje zapisana. Godinu 1639. crkva je dočekala kao zidana, ali veoma trošna. Sva je iznutra i izvana bila raspucana i dotrajala krova.

U zapisu vizitatora godine 1676. čitamo o nešto obnovljenoj crkvi. Svetište je poduprto stupovima, u lađi crkve napravljen je novi tabulatum, prozori su povećani, a umjesto dotadanjeg drvenog poda cijela je crkva asfaltom i opekom potaracana te iznutra i izvana ožbukana i okrečena. Sakristija joj se nalazi uz samo svetište, ali je veoma nepodesna i vlažna. Pred pročeljem – zapadna strana – podignut je novi drveni toranj u kojem su se nalazila dva zvona. Puk ih je nazivao “Bombač” i “Bimbač”. Treće zvono, popularni “Cinkuš”, još se uvijek nalazio u malenom drvenom tornjiću na samoj bolti crkve.

Budući da je svetište bilo već staro, trošno i neugledno dao je godine 1705. protonator Đuro Plemić sagraditi novi oltar svetoga Križa koji je kasnije prenesen na zapadnu stranu.

Kad je zbog porasta stanovništva crkva postala pretijesna, u godinama između 1707. – 1708. probili su sjeverni zid lađe i prizidali joj kapelu svetoga Josipa. Zbog istoga razloga probijen je godine 1729. južni zid lađe i podignuta kapela svete Marije koja kasnije postade kapelom svetog Franje Ksaverskog, a još kasnije pa sve do danas nosi ime kapele Presvetog Srca Isusova. Lađe nisu jednake veličine iako se očito po načinu gradnje to željelo postići.

Godine 1708. prišlo se gradnji nove prostranije sakristije jer je stara bila vrlo skučena i vlažna.

Kako su godine prolazile, mali je tornjić na bolti crkve dotrajao, a veliki drveni pored njega postao neugledan i trošan. Godine 1734.-1738. sagradio je Josip Kajetan Thauszy, župnik u Svetom Križu Začretju i brat tadašnjeg zagrebačkog biskupa, veliki zidani toranj koji se baš zbog svoje veličine ne uklapa u stil i proporcionalnost crkve.

U vremenu od 1767. – 1778. godine crkva u Svetom Križu Začretju doživljava najveće promjene. Tih je godina naime u dotadašnjem svetištu sagrađen novi kor na četiri stupa i u njega su postavljene malene orgulje. Dotadašnji kor je srušen, a ulaz u crkvu, koji je bio ispod njega, je zazidan. Glavni oltar je prenijet na mjesto dotadašnjeg ulaza i kora. Glavni je ulaz načinjen ispod novog kora. Tom promjenom glavnog oltara i ulaza, poprilično se mijenja i sam stilski izgled crkve jer taj oltar nije odgovarao stilu i veličini dotadanje crkve.

ŠTO JE UVJETOVALO TAKO VELIKE PROMJENE?

Promjene koje su se dogodile bile su sasvim praktične naravi. Zapadni dio današnjeg Trga hrvatske kraljice Jelene bio je groblje. Jugoistočno, uz groblje, smjestio se župni dvor, zvonareva kućica i kao najstarija, kućica župskog kmeta Dolovčaka. Podalje su se poredale kućice koje pripadahu grofovima, a posljednji se smjestio jednokrilni dvorac. Tadašnji vlasnik svetokriškog grada, najvjerojatnije Petar – Ivan Nepomuk. Sermage, premjestio je groblje koje je stoljetnim proširivanjem zauzimalo veći dio današnjeg trga, sasvim iza crkve, to jest na padine današnjeg “Cintora”. S istočne je strane groblja sagradio nekoliko novih zanatlijskih kućica te time zapravo udario temelj današnjem najljepšem mjestancu u centralnom dijelu Zagorja, Svetom Križu Začretju.

Time se dakako preobrazilo cijelo mjestance Sveti Križ Začretje.

Sve ove promjene u samom mjestu bile su i nužnim razlozima za zahvate koji će biti učinjeni na samoj crkvi. Bilo je potrebno promijeniti glavni ulaz kako ljudi ne bi obilazili oko crkve.

Novo pročelje crkve uređeno je na talijanski način. Tom je prilikom skinut drven i dotrajao strop te je crkva nanovo presvođena takozvanim niskim kubetima, a cijela dobiva i novi krov.

Tako obnovljenu crkvu posvećuje 14. lipnja 1779. godine zagrebački biskup JOSIP GALYUFF i odredi da se godišnjica njene posvete proslavlja na nedjelju poslije blagdana svetog Bartola, kao što je i do tada bio običaj.

Sve ove navode vizitatora potvrđuje i sama građevina. Crkva, nekad pokrivena drvenim stropom, bijaše viša što se vidi po okrečenim zidovima iznad današnjeg stropa. Na zidu koji je dijelio lađu od nekadašnjeg svetišta sačuvali su se ostaci slabih slikarija.

Pročelje je uređeno i ukrašeno 1796. godine o trošku zagrebačkog kanonika, a bivšeg župnika u Svetom Križu Začretju, Franje Rafaja.

Do nedavne prošlosti još je stajao i natpis crvenim i crnim slovima: IESU REDEMPTORI CRUCIFIXO PIUS POPULUS POSSUIT, pisac naše župne spomenice navodi da je to bilo godine 1746., a ispod toga stoji drugi natpis restauratora Ivana Bradice: CURA DOMINI BRADICA RESUSCITATA .

1819. godine načinjen je preko cijele crkve novi krov od crijepa da bi ubrzo bio zamijenjen eternitom. Tijekom godina crkvu pomalo nagriza zub vremena. Tako je godine 1876. opisana kao crkva koja je u jako lošem stanju.

«Dne 9. studenog 1880. godine u 7,30 sati uzdrmao je mjesto Sveti Križ Začretje podosta jak potres koji je trajao nekih 10 sekundi. Kroz daljnja dva mjeseca potres se po više puta ponavljao, ali slabije jačine. Crkva gotovo uopće nije ni stradala dok se toranj sav raspucao. Kasnije ga se moralo po uputi crkvenog arhitekta Hermana Bollea na tri mjesta učvrstiti jakim željeznim sponama. «

Za župnika Antuna Hercelja pristupilo se temeljitom popravku. Ponajprije je obnovljeno krovište. Stavljen je novi lim, a također i novi bakreni lim na toranj crkve.

Godine 1896. crkva je popločena keramičkim pločicama poduzeća “Zagorka” iz Bedekovčine.

Župnik Hercelj, čiji se grob nalazi na našem groblju, napisao je u našoj župnoj spomenici na stranici 21. slijedeće:

“Glavna potreba i skrajna nužda bila je da se preko sto godina stare orgulje, koje su se mal ne svake godine popravljale, zamijene novima. To se i dogodilo: godine 1893. – dozvolom naime Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu naručene su nove krasne orgulje sa 14 registara od tvrtke F. Heferer – orguljarskoga meštra iz Zagreba za svotu od 2.800 forinti. Krasno remek djelo udovoljava posvema pobožni puk. Iste orgulje bile su kolaudirane po umjetniku i vrlome organisti prvostolne crkve zagrebačke V. Kolanderu.”

Upravitelj župe vlč. Valent Bogadi 1981. godine dao je izraditi od stare hrastovine novi koncilski glavni oltar, krstionicu, ambon i svetohranište (vidi fotografiju gore).

Godine 1994. pokrenuta je akcija za obnovu naših orgulja, tog vrijednog instrumenta u našoj župnoj crkvi. Nakon prikupljenih pismenih ponuda, odlučeno je da se obnova orgulja povjeri gradionici orgulja Heferer iz Zagreba, istoj onoj obiteljskoj gradionici koja ih je izradila i postavila na kor župne crkve godine 1894.

Dana, 1. srpnja 1995. godine potpisan je na temelju ponude i cjenika ugovor o obnovi orgulja, a isti je potvrđen od Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu pod brojem 1960/1995. – 7. srpnja 1995. Kolaudacija obnovljenih orgulja obavljena je u nedjelju 15. prosinca 1996. godine za vrijeme večernje svete mise u 17 sati. Kod mise je naš mješoviti mjesni zbor, uz pratnju orguljašice bazilike Srca Isusova u Zagrebu, Hrvojke Mihanović Salopek, izvodio adventske pjesme.

1903. godine mladi slikarski umjetnik Lovro Sirnik prevukao je cijelo svetište crkve uljanim bojama, a godine 1906. oslikao je cijelu crkvu isto tako uljanim bojama ornamentalno i figuralno. Te je iste godine dekorativno je uredio sve oltare i propovjedaonicu glasoviti dekorater iz Zagreba, Miroslav Strobach, za svotu od 310 forinti.

1968. godine crkva je iznutra jednostavno prebojana bijelom bojom i nekim drugim nijansama te su tako bili prekriveni svi ukrasi u crkvi. Kondenzacija para od disanja u zimsko vrijeme i prašina učinili su svoje. Crkva je iznutra u potpunosti pocrnila već nakon dvije godine.

1983. godine napravljena je na tornju nova izvanjska fasada jer je stara već popadala s njega pa je njegov izgled bio jako ružan. Te je iste godine postavljena i nova metalna konstrukcija za zvona, kao pripremna radnja za elektrifikaciju zvona a ista su i elektrificirana te iste godine. Nabavljeno je i jedno novo zvono teško oko 210 kilograma.

1989. godine napravljena je i nova fasada na cijeloj crkvi. Već 1984. godine napravljen je i drenažni zračni kanal oko cijele crkve.

1991. godine, u mjesecu veljači, pristupilo se unutarnjem uređenju crkve. Raskopan je pod i izvađene već istrošene stare pločice postavljene u crkvi godine 1896. Izvedeni su pripremni radovi za postavljanje podnog grijanja u crkvi. Na mjestu nekadašnje staje u kojoj je nekad učitelj, a kasnije i zvonar, držao svoju stoku, sagrađena je kotlovnica i postavljeni su spremnici za ulje za loženje, cjelokupno postrojenje grijanja te kanali kojima se grijanje odvodi u crkvu. Do Uskrsa bio je u crkvi postavljen novi pod od pazinskog kamena zvanog s e l i n a .

1994. godine crkva je ponovno iznutra slikarski i ličilački uređena. Naime, akademski slikar Vladimir Pavlek iz Zagreba i soboslikar i ličilac Dragutin Mladić iz Zagreba radili su skoro četiri mjeseca u crkvi na obnovi zidnih slika i oltara, te bojanju zidova.

Krovište crkve je obnovljeno je 1987. godine. Na krovište su postavljene nove eternit-ploče i svi žljebovi. Na sam toranj stavljen je novi bakreni lim, a unutar tornja izmijenjena dotrajala drvena građa.

Zvonik župne crkve

Zvonici ili tornjevi crkava u našim mjestima uvijek nadvisuju ostale zgrade u mjestu. S njih odjekuju zvuci zvona i otkucaji sata.

Godine 1639. župna crkva u Svetom Križu Začretje imala je jednostavan drveni toranj na zidanom temelju, a jedan mali drveni toranj bio je na samoj bolti lađe crkve sa zapadne strane. U prvome bijaše te godine samo jedno zvono, a u blagajni pripravno 25 forinti za nabavku drugog zvona. Vizitator nam godine 1665. donosi podatak da crkva ima čak četiri zvona od kojih su dva već s napuknućima. Jedno od tih zvona imalo je natpis:” ANNO 1650. – IESUS VERA VITA RESURECTIO & SALUS MISERERE NOSTRI. To zvono, lijevano daleke 1650. godine, još i danas postoji u našem zvoniku. Budući da godine 1676. nailazimo na samo tri zvona, pretpostavljamo da su od ova dva napuknuta salili jedno.

Dva su drvena tornja i u onom većem su dva zvona, a jedno se nalazi u tornju na bolti crkve. Godine 1708. nalaze se već sva zvona u velikome tornju, od kojih je najveće lijevano spomenute 1650. godine. Godinu lijevanja srednjega zvona ne znamo, dok je najmanje lijevano 1703. godine i nosi natpis: ANNO 1703. ZAGRABIAE. Težina ovih zvona je bila 5,1 cent. Srednje zvono je preliveno 1732. godine.

Dolaskom župnika Josipa-Kajetana Thauszya u Sveti Križ Začretje 1733. godine počeo se graditi novi sadašnji, veliki zidani toranj. Godine 1736. porušen je stari toranj i na istom je mjestu sagrađen, uz velike poteškoće, novi toranj. 1738. godine toranj je u potpunosti dovršen. Svakako je zanimljivo spomenuti zapis vizitatora iz 1742. godine da zbog slabosti terena toranj ima 6 klaftri duboki temelj, a iznad zemlje dosiže 12 klaftri. Kupola mu je bila prekrivena hrastovim daščicama. Kad su godine 1767. prekrivali crkvu, dobio je i toranj novi krov, a za župnika Ivana Krizmanića, 1794. godine prekrivena je cijela kupola tornja bakrenim limom. U novi su toranj premještena tri stara zvona. Doskora, godine 1789., srednje puče te je zamijenjeno, to jest preliveno i to u Zagrebu kod zvonolijevca Schiferera te nosi za spomen natpis: ANTON SCHIFERER ZAGRABIAE 1789. ME FUDIT.

Zalaganjem župnika Ivana Bradice nabavljeno je godine 1847. prekrasno novo zvono. Težilo je 1120 kilograma. Visina mu bijaše 100, a širina 130 centimetara. Na njemu bijaše slijedeći natpis:

” Izlijevani u Varaždinu po Ant. Papst. Na slavu Isukrsta Boga i Spasitelja, na čast Matere Njegove Djevice Marije i sv. Ivana Krstitelja, pomoćju župljanah, a brigom i nastojanjem Ivana Bradice župnika začrećkog godine 1847.”

Po predaji, razlog tome natpisu je taj što se zvono lijevalo u Varaždinu po onda slavnom zvonolijevcu i što je župnik imao za svoga zaštitnika Ivana Krstitelja. Zvono saliveno u Zagrebu 1789. godine od zvonolijevca Antona Schiferera i zvono saliveno u Varaždinu 1847. godine u vrijeme Prvog svjetskog rata, bačena su sa zvonika naše crkve. Udarivši o tlo zvona su se razbila u komade. Župljani su željeli sačuvati komade zvona pa su dosta komada razbijenih zvona odnijeli svojim kućama kao uspomene. Kasnije je od prikupljenih komada, što su ih na poziv župnika župljani donijeli u župni dvor, saliveno jedno zvono od 100 kilograma prozvano Cinkuš. U tornju je tada ostalo samo zvono saliveno 1650. godine. Sva nastojanja župnika Cerovca i Općine da se zvona sačuvaju bila su uzaludna.

Godine 1923. nastojanjem župnika Cerovca crkva dobiva novo zvono teško 740 kilograma. Lijevao ga je zagrebački zvonolijevac Antun Blažina i nosi natpis:

“Dar župljana Sv. Križ Začretje. Salio A. Blažina g. 1923.”

Godine 1751. na toranj je bio postavljen sat koji se oglašavao svakih 15 minuta, a posebno svaki puni sat.

Godine 1983. nabavljeno je jedno novo zvono teško oko 210 kilograma. Zvona su postavljena na novu metalnu konstrukciju jer je stara drvena bila već jako rasklimana i neprikladna za postavljanje električnog pokretanja zvona. Te iste godine zvona su i elektrificirana. Godine 1996. postavljena su na tornju elektronska zvona tvrtke Belltron. Pojavila se potreba za takvim zvonima uslijed velikog broja sprovoda u našoj župi. Budući da župa ima svake godine preko sto mrtvih, zvona se pokreću 220 dana u godini, a to je opterećivalo sam zvonik zbog trzaja koji nastaju uslijed pokretanja zvona. Elektronska zvona, čiji je zvuk identičan stvarnim zvonima, olakšanje su za zvonik, a tako se ujedno i čuvaju stara zvona.

Župnik Dragutin Kučan je u svojoj posljednjoj župničkoj godini u Svetom Križu dotadašnju gospodarsku zgradu, koju je dao izgraditi župnik Josip Škrlec 1939. godine, adaptirao i pretvorio u veliku Pastoralnu dvoranu sa pozornicom i 200 sjedećih mjesta, te velikom i suvremenom kuhinjom ispod pozornice. Nakon njegova odlaska na novu župničku službu u KRAŠIĆ ostalo je ovdje preko 300.000 kuna dugova za dvoranu, koje se trebalo najprije podmiriti i isplatiti.

Poslije toga se 2006. godine pristupilo obnovi Župnoga dvora: najprije je postavljeno novo krovište, a sljedeće 2007. godine je načinjena nova fasada i promijenjeni su prozori na cijeloj sjevernoj strani dvora. Postavljeno je novo krovište na Župnoj kući kod kapele Sv.Vida i u Župnom dvorištu postavljen je mramorni kip MB Međugorske. Također su u župnoj crkvi postavljene nove klupe i stolci za oko dvije stotine sjedećih mjesta.

Godine 2008. je postavljen novi pokrov na župnoj crkvi: skinut je pokrov od eternita, kojega je bio postavio upravitelj Kučan odmah na početku svoga upravljanja župom i to radi štetnosti po zdravlje, a postavljen je pokrov od glaziranog crijepa. Za taj veliki pothvat župi je financijski pomoglo Ministarstvo prometa i veza sa 350.000 kuna.

Godine 2009. je načinjena nova fasada na župnoj crkvi i uređen okoliš oko crkve: posječeni su20 mvisoki čempresi na zapadnoj strani crkve i posađeni nisko-rastući čempresi, koji ne pokrivaju zgradu crkve i ne privlače vlagu.

Vrijedno je spomenuti i neke građevinske pothvate u župi, koje su pokrenuli i platili pojedinci sa svojim obiteljima ili neka sela.
Godine 2010. su obnovljeni vitraji na župnoj crkvi: Sv. Stjepana Prvomučenika (prof.dr. Stjepan Sirovec, Sv.Križ Začretje), Sv.Jurja (obitelj Jurja i Roberta Sirovec, Švaljkovec), Sv. Arkanđela Mihaela (obitelj Milana Tonžetić, D.Šemnica) i Sv. Franje Ksaverskoga (obitelj Franje Sente, Sv.Križ Začretje), te Sv. Ivana Krstitelja (obitelj Maksa Kučko, Sekirišće) u sakristiji. Ovdje su spomenuti samo veći građevinski zahvati u obnovi sakralnih objekata u župi.

U svibnju godine 2010.- u dvorištu župnog dvora izgrađena je fontana s likom Isusa Dobrog pastira u izvedbi akademskog kipara Izidora Žige Popijača (vidi fotografije ispod).

U ljetu 2011. zbog udara groma u zvonik župne crkve pregorila su tek 15 godina stara elektronska zvona pa ih se trebalo zamijeniti novima, što je ubrzo i učinjeno.

Selo Sekirišće je obnovilo stari Poklonac, a zatim 2005. izgradilo malu kapelicu sa Raspelom i kipom Majke Božje Bistričke pri Mladićima, a još je u gradnji veća kapela Sv. Josipa u istom selu, na raskršću.

Obitelj Milice i Miroslava KOZINA iz CINTIJEVA (G.Pačetina) je 2.005. pred svojom kurijom podigla novi POKLONAC s Raspelom i kipovima Srca Isusova i Marijina.

Obitelj Roberta i Jurja Sirovec je 2008. godine izgradila kapelicu s Raspelom i kipovima MB Bistričke i Međugorske na mjestu nekadašnjeg otvorenog Raspela kod mosta pri Zubićima, u Švaljkovcu.

Obitelj Branka Bezjak je 2010. godine u Završju, ispod kapele Sv. Ane podigla malu kapelicu sa Raspelom i tri kipa MB: Bistričke, Lurdske i Fatimske, dok je obitelj Ivana i Mirjane HANŽ 2.011. podigla kapelicu za novo Raspelo i kipove Srca Isusova i Marijina na mjestu starog Raspela.

Selo Dukovec je u listopadu 2011. podiglo novo Raspelo s kapelicom kod kuće obitelji Mlinarić.

Selo Klupci je 2009. lijepo obnovilo naš najstariji i umjetnički najvredniji Poklonac ispod kapele MB na Klupcima, dok su seljani Donje Pačetine postavili nova Raspela na mjestima gdje su dotada bila već oronula Raspela – pri Ružaku i u Petrovini.

Seljani Pustodola su isto tako postavili nova Raspela na mjestima, gdje su do tada postojala Raspela – pri Jugima-Krznarima i pri Šaićima.

Svake godine tijekom svibnja i listopada dnevno se zajednički moli krunica sa svećenikom pri Raspelima po našoj župi.

Nova Raspela su postavile obitelji Boić kod Horvata na Klupcima, obitelj Martinjak u Dukovcu i obitelj Škalec u Pačetini (na brijegu iznad Lovrenčića (vidi slike: Raspela u župi).

U veljači 2.012. je postavljena umjetnička željezna ograda s likom Sv. Ivana Krstitelja na bunar u župnom dvorištu. U sljedećim mjesecima ožujku, travnju i svibnju postavljene su postaje Križnoga puta u kapelama Majke Božje na Klupcima (darovao vlč. dr. Stjepan Sirovec), sv. Ane u Završju (darovala obitelj Miljenka Šoštarić) i sv. Vida u Komoru (darovao dipl. ing. arh. Božidar Gorički). Autor je akademski kipar g. Ante Brčić iz Zagreba.

HODOČAŠĆA:

Svake godine župa organizira sljedeća hodočašća:

• na Mariju Bistricu, 5. kolovoza (već tradicionalno);

• k MB Gorskoj iznad Lobora na Malu Gospu – 2 autobusa;

• sredinom lipnja na Trsat: 6-7 autobusa, u novije doba;

• sredinom listopada u Međugorje – 2 autobusa (u novije doba);

• na Trški Vrh, tradicionalno naše zavjetno župsko hodočašće, 1. nedjelje u srpnju;

• u Ludbreg, 1. subote u rujnu: 4-5 autobusa (u vrijeme dekana Dražena postaje Dekanatsko hodočašće, također u novije doba).

Svake godine se u pastoralnoj dvorani župe Sv. Križ, održe tri Zaručnička tečaja (priprava za brak) za Krapinski dekanat, budući da je preč. Karačić dekan toga dekanata. Tečajevi traju tri večeri po 2 sata (petak, subota i nedjelja; veljača, svibanj i rujan), a predavači su svećenici, liječnici i po jedan bračni par s deset ili više godina skladnog bračnog života.